Islamizacija Albanije

Islamizacija Albanije bila je posljedica osmanskog osvajanja Albanije krajem 14. stoljeća. Osmanlije su, putem svoje uprave i vojske, donijeli islam u Albaniju raznim odlukama koje su se ticale poreskih olakšica, trgovinskih mreža i transnacionalnih vjerskih veza. U prvih nekoliko stoljeća osmanske vladavine širenje islama u Albaniji bilo je sporo, a intenziviralo se uglavnom tijekom 17. i 18. stoljeća dijelom i zbog veće osmanske socijalne i vojne integracije, geopolitičkih faktora i sloma kršćanskih crkvenih struktura. To je bio jedan od najznačajnijih događaja u albanskoj povijesti, jer je pretežito kršćansko (katoličko i pravoslavno) albansko stanovništvo u Albaniji postalo pretežito muslimansko (suniti, bektaši i neke druge sekte), premda su se značajne kršćanske manjine zadržale u određenim regijama. Kao rezultat islamizacije, sunitski islam postao je najzastupljenija religija na albanskome etnolingvističkom području, a druge su religije postale manjinske. Religija je odigrala glavnu ulogu u oblikovanju političkoga razvoja Albanije u kasnome osmanskom razdoblju. Uz vjerske promjene, prelazak na islam donio je i druge društvene i kulturne transformacije, koje su oblikovale i utjecale na Albance i albansku kulturu.

Tijekom 16. i 18. stoljeća kršćanski su Albanci često prisilno preobraćani na islam brutalnim nasiljem, uznemiravanjem i povećanjem poreza. Ti su postupci izazvali albanske pobune 1433. – 1439., 1452., 1480. – 1481., 1506. – 1507., 1519. – 1520., 1594., 1601. – 1602., 1621., 1614., 1618., 1683. – 1684., 1737., 1833. – 1839., 1844. i 1850. godine.^{[1][2][3][4][5]} Premda su Albanci održavali kriptokršćansku kulturu (Albanci koji su službeno bili muslimani a privatno su ispovijedali kršćanstvo poznati su pod imenom "laramani"), oni koji su pokušali prijeći na kršćanstvo, ohrabreni papom Klementom XI., suočili su se sa smrtnom kaznom prema osmanskom pravu. Na kraju su Albanci nadmašili druge balkanske skupine u osmanskoj vladajućoj klasi i stekli dominantan položaj i utjecaj, iako u malom broju.^[6]

1. ↑ The Ukrainian Quarterly (engleski). Ukrainian Congress Committee of America. 1991. str. 56. Pristupljeno 3. travnja 2020.
2. ↑ Shaw, Stanford J. 2016. The Jews of the Ottoman Empire and the Turkish Republic (engleski). Springer. str. 38. ISBN 978-1-349-12235-6. Pristupljeno 3. travnja 2020.
3. ↑ Treptow, Kurt W. 1992. From Zalmoxis to Jan Palach: Studies in East European History (engleski). Eastern European Monographs. str. 43. ISBN 978-0-88033-225-5. Pristupljeno 3. travnja 2020.
4. ↑ Fine, John V. A.; Fine, John Van Antwerp. 1994. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (engleski). University of Michigan Press. str. 535. ISBN 978-0-472-08260-5. Pristupljeno 3. travnja 2020.
5. ↑ Kiel, Machiel. 1990. Ottoman architecture in Albania, 1385-1912 (engleski). Research Centre for Islamic History, Art and Culture. str. 156. ISBN 978-92-9063-330-3. Pristupljeno 3. travnja 2020.
6. ↑ Shaw, Stanford J.; Shaw, Ezel Kural. 1976. History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volume 1, Empire of the Gazis: The Rise and Decline of the Ottoman Empire 1280-1808 (engleski). Cambridge University Press. str. 69. ISBN 978-0-521-29163-7. Pristupljeno 3. travnja 2020.